10. siječanj 2012.

Život kojeg nismo birali

Često se u životu događa da vam drugi savjetuju kako riješiti neku novonastalu situaciju, kako riješiti problem, a za kojeg nemaju niti iskustva niti znanja, tek na temelju pretpostavki pokušavaju vas savjetovati.
Možda vam se na prvi pogled čini kako je to normalno kad ti prijatelj želi pomoći, slažem se, ali postavljam pitanje, što ako se radi o životno važnom pitanju, što onda, kad vas netko savjetuje uzmi ovo, probaj on, napravi ovako, itd. a nitko ne zna  niti garantira  rezultat tog savjeta.
Kao osoba s invaliditetom često sam bio u prilici gdje su mi drugi savjetovali, idi ovdje, idi ondje, probaj ovo, probaj ono, ovaj ti čovjek liječi sve, ne znajući koliko osoba s određenim problemom očekuje od jednog takvog odlaska, koliko nade polaže u tom posjetu i sa koliko se psihičkog stresa vraća kad nema nikakvih rezultata, a rijetkost je kad ih ima.
Iako sam odavno uzeo stvar u svoje ruke i sam donosim odluke o svom životu, često puta se susrećem s onima koji mi nude rješenja, a koja za istinu nemaju nikakve veze sa izazovom invalidnosti. Na nekim skupovima zna se dogoditi kad prezentiram određene probleme i predlažem rješenja, mnogi uz odobrenje i podršku, dodaju, kako je to što predlažem fantastična zamisao ili ideja, ali to treba odraditi struka, pa se ovako neuk znam upitat gdje je taj fakultet na kojem se završava za osobu s invaliditetom, kako bih i ja napokon postao stručna osoba s invaliditetom. Život svakog pojedinca ima specifičnu zadaću i svatko je za sebe obavezan pronaći put, motiv, smisao kako ovo proputovanje učiniti sadržajnijim, ispunjen istinskim vrijednostima i pretvoriti ga u jedno zanimljivo i svima drago štivo.
Pričati o životu kojeg nismo iskusili, o kojem znamo toliko koliko smo pročitali u medijima koji na površan način obrađuju određenu temu, uistinu je neozbiljno. Život beskućnika koji su iz raznoraznih razloga došli u situaciju u kojoj jesu, uistinu zahtjeva angažman struke, zlostavljane osobe, osobe s invaliditetom i njihove obitelji također, ali bez korištenja iskustva i spoznaja od strane osoba koje kroz to prolaze ili su prošle, ne kako bi nekoga savjetovali već svjedočili vlastito iskustvo, je kao prazna staklenka za vodu u pustinji. Mislim kako bi svaki pojedinac prije nego se upusti u iole ozbiljniju diskusiju za određenu temu trebao razmisliti koliko je njegovo razmišljanje potkrijepljeno argumentima, koliko će njegovo razmišljanje biti od koristi timu ili pojedincu i je li uistinu kompetentan raspravljati o toj temi. Uvijek smo prije svega dužni sebi istinu i vjerovati u sebe i svoje sposobnosti i ako tako razmišljamo onda ćemo i druge savjetovati u tom duhu.
Zato, kad smo u situaciji pomoći nekome svojim savjetom ili na neki drugi način, mislim kako je potrebno sugerirati jedan optimističan stav, ali uvijek s naglaskom kako je osoba koja živi određenu problematičnu životnu zbilju obavezna pronaći put izlaska iz postojeće situacije.
Biti osoba s invaliditetom, beskućnik, zlostavljana osoba ili bilo koji drugi pripadnik ili primadonica neke marginalizirane skupine građana je uistinu teško i uz društvo koje ima obvezu stvoriti resurse koji će tim i takvim osobama omogućiti izbor za novi put, za novi početak, zahtjeva jednako upornost, volju, strpljenje i bezgraničnu pomoć prijatelja.
Stoga, pokušajmo shvatiti kako je jedno pomoći, a jedno savjetovati i u tome je velika razlika i na kraju shvatimo - biti beskućnik, zlostavljana osoba, osoba s invaliditetom - to nije profesija, to je ŽIVOT, život kojeg nismo birali! 
Podijeli članak: