10. veljača 2012.

ANĐELI U PLAVOM

Onda kad nam je najteže, kad nas pritisnu zdravstvene tegobe, onda se dogode ONE.
One koje su naše ruke, naše noge, one koje nas tješe, hrane, presvlače, peru, njeguju, koje nam daju nadu, vraćaju snagu, koje nam poklanjaju veliki dio sebe - one su ANĐELI U PLAVOME, one su MEDICINSKE SESTRE!
Kao osoba koja je preko dvije godine boravila po raznim bolničkim centrima s različitim dijagnozama, a koje su bile uvijek težeg karaktera, osjećam se nekako pozvanim ukazati na vrijednost i plemenitost toga poziva. Često puta ih opisujemo pogrdnim riječima, nazivamo ih nekim nakaradnim imenima, vrijeđamo ih, psujemo, prozivamo ih, jer u određenom trenutku kad nam je trebala njihova pomoć njih nije bilo. Sve su to  ljudski istupi, ali jesmo li korektni i istiniti to je pitanje.
Razmislite o nekome tko izađe iz bolnice i opisuje medicinske sestre i njihov rad pogrdnim riječima, jesmo li razmislili kako se osjeća onaj koji o njima misli sve najbolje, kako se osjećaju njihovi roditelji ili članovi njihove obitelji kad do njih dopre takva priča, kad oni znaju koliko se njihova djeca daju u svoj rad, kad oni znaju koliko žive svoj poziv.
Da bih vam ukazao na pogrešnost takvog istupanja opisat ću vam jedan trenutak koji se dogodio u mom životu.
Bio sam na rehabilitaciji u Kraljevici sad već davne 1983. godine i svakodnevno sam išao na fizikalnu terapiju koja je trajala  obično do dva sata popodne. Nakon povratka i ručka imao sam običaj ići u „vizitu“ - tako sam to zvao. Kretao sam se  pomoću invalidskih kolica i išao bih od sobe do sobe vidjeti što ima nova, jeli tko otišao doma ili je tko novi došao. Prolazeći pored šok sobe čuo sam doktora koji je u tom trenutku davao upute sestrama za pacijenta koji je tek operiran, a jedna od njih bila je: Ne smijete dopustiti da zaspe!
Bilo je prošlo tri sata, taman je završila smjena. Jedna od sestara je stalno bila uz njega a ove druge dvije su žurnim koracima nešto unosile i iznosile iz sobe. Ja sam nastavio svoju „vizitu“ i tako došao do sobe u kojoj su ležali pacijenti sa prijelomom nogu. Ušao sam u sobu i počeo sa uobičajenim zezanjem, ali u tom trenutku jedan od pacijenata poče je galamiti: Ku.....ne j..u se tamo sa doktorima a meni nema tko proliti gusku, zvonim već deset minuta! Umjesto zvona u takvim se sobama iznad vrata u hodniku pali svjetlo i lampica u dežurnoj sobi, a soba sa takvim zvonom znači kako može sačekati.
Slušao sam ga i gledao ga u čudu, jer znam da je mogao sam ići u toalet uz pomoć štaka. Tada sam mu rekao: Moli Boga što sam sad u kolicima i ne mogu ti ništa, ali da mogu slomio bih ti i drugu nogu, jer dok one spašavaju ljudski život ti ih opisuješ rječnikom koji nije dostojan čovjeka, a što je još veća tragedija kad dođeš doma te ćeš laži nastaviti širiti! Takvo ponašanje je, blago rečeno tragično, stvara jednu krivu sliku o onima koji su odlučili svoj život posvetiti ublažavanju tuđe boli, biti rame za plakanje onda kad nam je najteže, onda kad nismo u stanju biti samostalni, kad nismo u stanju sami popiti čašu vode. Želim reći kako bi trebali prije nego što nekoga osudimo, razmisliti o tome, tko je u susjednoj sobi, koliko je njemu ili njoj potrebna njega, koliko je njemu ili njoj potrebna pažnja, koliko je netko drugi u težoj životnoj situaciji od nas samih. Svaki životni trenutak trebamo biti spremni razumjeti, spoznati potrebe drugih, vjerovati i promicati dobrotu, živjeti strpljenje, povjerenje, jer to je u svakome od nas i ako to probudimo u sebi i mi ćemo biti baš kao ONE, baš kao MEDICINSKE SESTRE, baš kao ANĐELI U PLAVOM!
Podijeli članak: