29. veljača 2012.

Dobrota

Danas bi htio nešto reći o dobroti. Često puta kad nas pitaju, kako smo, odgovaramo sa „dobro“, ne zato što smo uistinu tako već nam je to rutina, navika. Pojam dobar, može se upotrijebiti i u niz drugih situacija kojima želimo ukazati na nečije znanje ili trenutno stanje, tako možemo reći za neko dijete kako je dobro, za nekog čovjeka isto tako. Možemo reći kako je netko nakon završetka određenih radova to napravio dobro. Možemo u „x“ primjera navoditi i iskazati svoje mišljenje kroz upotrebu riječi dobar. Netko je dobar govornik, netko je dobar radnik, netko je dobar pisac, pjevač, sportaš, glumac, itd.

Ipak to nije dobrota na koju želim ukazati. Danas kad se događa društvo koje svako malo potrebuje prisutnost dobrih ljudi i dobrih djela, moram se uistinu upitati koliko je dobrota prisutna kod nekih kako fizičkih tako i pravnih osoba. Za mene je dobrota ono što živiš, nešto što ti je sveto, nešto čemu si istinski posvećen, nešto što te čini sretnim, radosnim, što si u određenom trenutku bio počašćen nekome učiniti dobro. Takvo dobro ne očekuje ništa zauzvrat, takvo dobro ne očekuje nikakve zahvale, a ako je to suprotno tome onda to nije dobrota to je trgovina, to je biznis, to je posao iz interesa. U velikom broju humanih događanja danas se upravo prezentiraju takve vrijednosti gdje je vidljiva zlouporaba dobrote kroz vlastitu promidžbu. Vidjet ćete u call centrima razne političare, biznismene, poznate osobe iz svijeta glume, estrade, medija, sporta koji su za razliku od političara i biznismena istinski posvećeni dobroti jer su često puta sami inicijatori ili organizatori određenih humanih evenata.

I sve to ne bi bilo vrijedno isticanja kad se to ne bi događalo pred očima onih koji slovom zakona mogu ta ograničenja ukloniti, koji mogu svojom porukom pokazati put kojim se treba kročiti, kako bi se dogodilo društvo humanosti, društvo sustavnosti, disperziranosti, jednakosti, društvo solidarnosti. Davanje je smisao života, davanje je izbor a ne obaveza, davanje je osjećaj vlastite odgovornosti prema zajednici u kojoj živimo, davanje je najveći čin dobrote. Zato pomalo dira taj osjećaj gorčine kojeg osjetimo za vrijeme pozivanja humanih brojeva kad se na njega javljaju pojedini političari ili biznismeni koji koriste medijski prostor kako bi se istaknuli kao dobrotvori, kao oni koji su istinske veličine zajednice, a da u tom pravcu ništa ne čine. Zamislite vojsku onih koji zovu humanitarne brojeve, uplaćaju na žiro račune za pomoć onima kojima je namijenjena, sjećate li se njihovih likova, kako su odjeveni, jesu li umorni, bolesni ili zabrinuti. Njih nećete vidjet u call centrima, njih možete vidjeti u susjedstvu, u trgovini, na radnom mjestu, u šetnji s djecom, oni su ti koji daju, oni su ti kojima je stalo, oni su ti dobrotvori koji ovaj svijet čine drugačijim, boljim, plemenitijim, oni su ti koji žive dobrotu, dobrotu koja je izbor a ne obaveza.

Nemojte misliti kako želim nešto reći ružno o političarima ili biznismenima, ne dapače, svi mi možemo biti političari i biznismeni ali ne smijemo nikad zaboraviti vrijednosti koje možemo zagovarati sukladno svojoj političkoj ili financijskoj moći. Bog nam je dao mogućnost kako bi se osjećali dobro ali nikako na štetu samih sebe ili bilo koga drugoga i bez obzira na situaciju ili okolinu koja vlada oko nas, ne smijemo nikad osjećati se dobro, a tražiti protu uslugu za učinjeno dobro, već samo suprotno, možemo se dobro osjećati čineći samo dobro.

Podijeli članak: