28. ožujak 2012.

Gdje je nestao čovjek

Ne tako davno poznati vinkovački pjevač i pjesnik Goran Bare upitao se kroz pjesmu „Gdje je nestao čovjek“ i moram priznati kako je postavio pitanje svih pitanja današnjice.

Gdje je nestao čovjek?

Pogledajmo oko sebe, osvrnimo se na sve što nas okružuje i pokušajmo pronaći ga, pokušajmo vidjeti njegov lik, njegovu postojanost, njegovo djelo. Nema ga, nestao je, izgubio se u blatu bahatog kapitala, izgubio se u vremenskom tjesnacu nemilosrdnog gospodara, koji ne priznaje ništa osim profita.

Umrla su ognjišta naših predaka, napuštenim i porušenim selima odzvonilo je zvono posljednji pozdrav i lijes je već u iskopanoj jami, samo se čeka netko da je zatrpa.

A čovjek, gdje je on? Kako je mogao nestati, kako je mogao prepustiti prevlast bogatstvu, moći, pohlepi, kako je mogao postati sredstvo u službi tih banalnih i nečasnih vrijednosti? Od koga je to naučio, od koga je to naslijedio? Zar se ne sjećamo naših djedova, naših roditelja, oni su živjeli život punim plućima, oni su stvarali kako bi mi imali, oni su se družili sa susjedima i prijateljima, oni su pozdravljali prolaznike, oni su voljeli i živjeli svoju obitelji, oni su za razliku od nas vidjeli čovjeka, poštivali ga, vjerovali mu, njima je čovjek bio cilj, a ne sredstvo.

Oni su jednostavno imali vremena. Što mi imamo danas?

Imamo stranu kompaniju koja je u prošloj godini ostvarila dobit od 4 milijarde kuna i koja danas otpušta 350 uposlenika i predstavlja se kao socijalno osjetljiva jer će tim uposlenicima isplatiti otpremninu 5 puta veću od zakonom određene. Uistinu žalosno, nestaje skoro četiristo radnih mjesta na kojima su trebale raditi buduće generacije, a oni mrtvi hladni u eteru prikazuju program otpuštanja socijalno osjetljivim. Oni trebaju povećati profit malo im je 4 milijarde kuna, treba im više, sve drugo je nevažno. Kako se ne upitati gdje je nestao čovjek, kad se jednu obitelj izbacuje iz vlastite kuće, koja već generacijama pripada toj obitelj, samo zato što nije mogla platiti smiješan porez koji je u međuvremenu zbog zateznih kamata postao prevelik.

Gdje smo to došli, u kojem mi to vremenu živimo? Država će uskoro otpisati 25 milijardi poreznog duga, samo jednim potezom pera i nikome ništa, a ovdje obitelji koja je živjela skromnim i časnim životom uzima se sve, uzima se dostojanstvo, poštenje, skromnost, vjera, izbacuje se na ulicu bez iti malo srama. Zašto? Koga to čini sretnim? Žalosno je društvo koje čovjeka koristi kao sredstvo, koje omogućuje bahatosti ponižavanje i uništavanje svega vrijednog, koje dopušta pohlepi iskorištavanje tuđih trenutaka slabosti. Kakvo je to društvo, koje ne prepoznaje prave vrijednosti, koje ne prepoznaje čovjeka kao cilj, kao epicentar svega, kao stvaraoca novih sadržaja iz kojih proizlaze nove vrijednosti.

Danas znamo reći kako živimo u demokraciji, ako je demokracija nezaposlenost, porez kao harač, kapital kao vladar, profit kao cilj - ja se moralno i materijalno odričem te demokracije i živjeti ću u onom nedemokratskom društvu, koje je imalo vremena za susjeda, za prijatelja, za obitelj, koje je moglo prepoznati i vidjeti čovjeka. Zato nemojmo se pitati „gdje je nestao čovjek“ već „gdje smo nestali mi“ jer radi se o nama i našim životima.

Podijeli članak: