2. svibanj 2012.

Heroji ili žrtve

Koliko su osobe s invaliditetom danas prisutne u javnosti, koliko se njihovo mišljenje koristi u uklanjanju određenih ograničenja kako bi se lokalna zajednica prilagodila svakoj osobi bez obzira na njegove intelektualne i fizičke sposobnosti?

Koliko mediji, koji su prozor u svijet, koji oblikuju mišljenje javnosti omogućuju osobama s invaliditetom ukazivanje na sadržaje koji su uzrok određenog ograničenja?

Danas možemo sa sigurnošću reći kako se o osobama s invaliditetom više piše, češće su tema koju obrađuju mediji, ali postavlja se pitanje jeli to - to. Naime, osobe s invaliditetom mediji najčešće koriste kad žele izazvati suosjećanje građana prema određenoj situaciji, a čisto iz razloga kako bi sebe prikazali socijalno osjetljivim. Ne želim nametati nekome krivnju, ali jednostavno mislim kako treba naglasiti, kako ovakvim odnosom ne samo da štete osobama s invaliditetom i društvu općenito, već stvaraju pogrešnu sliku o populaciji koja je u svim segmentima društva podcijenjena i zanemarena. Nitko nije ukazao niti prikazao osobu s invaliditetom kao priliku, kao izazov, kao potencijal, osobe s invaliditetom uvijek se predstavlja kao problem i populacija bez perspektive i kao takvoj treba osigurati nekakvu socijalu kako bi mogli kao takvi imati kakav takav život. Naravno kako su to pogrešni i iskrivljeni stavovi, jer osobe s invaliditetom imaju i znanje i sposobnost da svojim talentom daju doprinos razvoju društva, daju doprinos u izgradnji novih resursa, novih sadržaja iz kojih će proizaći nove vrijednosti u korist općeg dobra. Onog trenutka kad mediji u osobama s invaliditetom prepoznaju priliku, potencijal tada možemo očekivati i njihovu integraciju u sve aspekte društvenog života.

Nažalost nitko se ne bavi istraživanjima tipa - koliko bi društvo imalo koristi kad bi osobe s invaliditetom bile drugačije tretirane u javnosti, kad bi mogli ukazati na potrebe uklanjanja određenih ograničenja koja ih sputavaju u svim njihovim slobodama, u svim njihovim aktivnostima. Invalidnost je život a ne profesija i kao takva mora se poštivat, kako bi onaj koji je živi imao mogućnost živjeti po vlastitom nahođenju, po vlastitom izboru, po vlastitim sposobnostima, biti slobodan u svojim promišljanjima i svjedočiti potrebe i sadržaje koje su neophodne za njegovu aktivniju ulogu u životu lokalne zajednice. Mediji kad govore o osobama s invaliditetom, govore o njima kao o herojima ili žrtvama. Heroji su zato što su se usudili živjeti, što su se usudili biti aktivni, a žrtve su ako ih se ne razumije ili ako im se ne izađe u susret s određenim privilegijama. Nitko ne traži od osoba s invaliditetom mišljenje o svakodnevnim malim stvarima, o trenutnoj gospodarskoj situaciji, o kulturnim i sportskim događanjima, o aktualnoj političkoj situaciji, o školstvu, o raznim temama koje su prisutne u svakodnevnoj zbilji sredine u kojoj žive, kao da to nije njihova stvar, kao da se to njih ne tiče. U Hrvatskoj je trenutno socijalna integracija osoba s invaliditetom, što se uglavnom podrazumijeva kao život u obiteljskoj kući, školovanje, zapošljavanje i sl., dok u zemljama zapadne demokracije osobe s invaliditetom vode bitku za ljudska prava i demokraciju, u kojoj ukazuju na potrebu što aktivnije uloge osoba s invaliditetom u oblikovanju zakonske regulative, te stvaranja ambijenta koji u osobi s invaliditetom prepoznaje osobu koja ima i znanje i sposobnost i talent da živi od vlastitog rada i bude ravnopravan na svim poljima ljudskog života bez obzira na psihofizička ograničenja.

Stoga mislim kako je zadaća medija predstaviti osobu s invaliditetom javnosti kao svaku drugu osobu omogućujući joj mišljenje i stavove o aktualnim temama, sudjelovanje u raznim emisijama bez obzira na sadržaj kako bi javnost uistinu vidjela kako je invalidnost život kao i svaki drugi, život u kojem se smije i plače, raduje i tuguje, voli i mrzi, raduje i pati, život koji daje i uzima, život koji nismo birali, već je on izabrao nas, ali život koji nas uvijek čini ponosnim.

Podijeli članak: