29. kolovoz 2012.

To se i nama može dogoditi

O osobama s invaliditetom postoje razni stereotipi i zablude. Takva razmišljanja dovode do raznih diskriminacija koje pretpostavljaju kako su osobe s invaliditetom opterećenje društva, pa čak i opasnost i prijetnja. Na žalost još uvijek u velikom dijelu građanstva vlada mišljenje kako osobe s invaliditetom trebaju biti smještene u ustanove zajedno s osobama koje imaju isti ili sličan hendikep. Također, kako za građanstvo tako i za gospodarstvenike te za institucije vlasti, osobe s invaliditetom nisu u stanju živjeti od svog rada, nisu kategorija građana koja ima i znanje i sposobnost za privređivanje i davanje doprinosa razvoju lokalne zajednice. Zbog krive percepcije, zbog razmišljanja kako osobe s invaliditetom nisu u stanju naučiti niti učiniti nešto korisno, i građani i gospodarstvenici te institucije vlasti ne očekuju ništa od navedene populacije.

Osobe s invaliditetom koje su prihvatile istinu i shvatile kako je invalidnost samo stanje, te izazov za otkrivanje novih talenata, za novi početak, često nisu u mogućnost okusiti život, istraživati svoje potencijale i postići uspjeh jer se pretpostavlja kako je njihov potencijal ograničen. Postoji razmišljanje kako se danas invalidnost tolerira u društvu, ali tolerancija nije prihvaćanje i prava uključenost. U današnjem društvu koje prije svega vrednuje bogatstvo i moć, afere i negativnosti, fizičku snagu i ljepotu, kreativnost i sposobnost ne samo osoba s invaliditetom već i šire populacije građana, ma koliko bila nadahnuta, ne može doći do izražaja. Uništavanje svih vrijednosti koje sa sobom nosi obitelj i obiteljski način života, omalovažavanje znanja i znanstvenih potencijala općenito, vodi društvo u propast. Osobe s invaliditetom u takvom okruženju nemaju priliku biti ravnopravni članovi zajednice, niti posvjedočiti talente i sposobnosti koje su u njima probuđene.

Čim vam se dogodi invalidnost stječete atribute „ne može“ – „ne zna“. Više nego često, osobe s invaliditetom smatraju se kao primatelji usluga i opterećenje društva, a ne ravnopravni članovi zajednice. Ovakav način razmišljanja je široko rasprostranjen što mnogim osobama s invaliditetom otežava pristup uslugama u zajednici kao i integraciju na rad i zapošljavanje te veću samostalnost, ekonomsku slobodu... što bi trebao biti cilj svakog demokratskog društva. Možemo navesti nekoliko primjera koji to potvrđuju, tako možemo govoriti o ne prilagođenom pristupu obrazovanju, uslugama zdravstva, društveno-rekreacijskim potrebama…

Ipak najteži i najrigorozniji su primjeri kad susjedi odbijaju upisati djecu u vrtić ako je tamo upisano i dijete sa određenim invaliditetom, pa sami vrtići odbijaju upisati dijete s invaliditetom, osobe koje imaju autizam ne mogu se upisati u redovne sustave obrazovanja, usput, kod nas osobe s autizmom nemaju status invalidne osobe. Dakle, možemo navoditi niz situacija u kojima se krše najosnovnija ljudska prava osoba s invaliditetom. Kršenje tih prava ne događa se samo u tamo nekoj Americi ili u zemljama koje nemaju visok stupanj demokracije, koje nemaju adekvatno zakonodavstvo i politiku prema osobama s invaliditetom. Takvo kršenje ljudskih prava, nažalost, događa se i u Hrvatskoj.

Prisutno je u svim gradovima i općinama, u selima i na otocima. Gotovo svaka osoba s invaliditetom u Hrvatskoj svakodnevno se susreće sa kršenjem najosnovnijih ljudskih prava u svom životu. Nebrojeno puta se događa da u današnje vrijeme osoba s invaliditetom bude silovana, zlostavljana bez izgleda da se takvi zločini i dokažu i da budu sankcionirani. Obitelji se boje ukazati na takve kriminalne radnje iz nekoliko razloga, boje se iscrpljivanja djeteta tijekom sudskog procesa, nitko neće stati na njihovu stranu, boje se suprotstaviti jer bi mogli izgubit mogućnost smještaja u ustanovama za edukaciju i rehabilitaciju.

To su izazovi koji su pred nama, to je potreba zajednice, to je pravo svakog pojedinca, a mi svi zajedno odlučujemo o tome hoćemo li te izazove pretvoriti u stvaranje pozitivnog ambijenta društva koje priznaje i poštuje sve različitosti ili ćemo upirati prstom i govoriti kako su drugi odgovorni, kako su drugi obavezni, ali ne smijemo nikad zaboraviti jedno - TO SE I NAMA MOŽE DOGODITI!

U zemlji čija je perspektiva uljudno i demokratski uređeno društvo ne smije se dopustiti nemar, nebriga, zapuštenost osobe s invaliditetom i prepuštanje izazova invalidnosti na teret isključivo obitelji. Izgradnja društva koje je sustavno, disperzirano, transparentno, moralno i u svakom trenutku na dohvat ruke za potrebe onih koje dotakne izazov invalidnosti, neminovan je i neophodan ne samo zbog pružanja pomoći osobama s invaliditetom u njihovoj integraciji, već i jačanju svijesti svakog pojedinca o marginaliziranim skupinama građana i o vrijednostima koje sa sobom nosi njihova kvalitetna integracija u sve sfere društvenog života.

Podijeli članak: