22. listopad 2012.

Pastiri i ovce

Bila jednom jedna pastirska porodica. Imali su sve ovce na okupu u samo jednom toru. Tako su ih hranili, pazili na njih i pasli. S vremena na vrijeme ovce bi pokušale pobjeći. Tada bi došao najstariji pastir i rekao im:

“Vi, nesavjesne i ohole ovce, ne znate da je vani dolina puna opasnosti. Samo ćete ovdje imati vodu, hranu i iznad svega zaštitu od vukova.” To je uglavnom bilo dovoljno da ovcama zauzda “snove o slobodi”. Jednog se dana ojanjila drukčija ovca. Recimo da je to bila crna ovca. Imala je buntovnički duh i podsticala svoje drugove da pobjegnu prema slobodi livade. Posjeti staroga pastira, kako bi uvjerio ovce u vanjske opasnosti, bivali su sve češći. Ipak, ovce su bile nemirne i svaki put kad bi ih istjerali iz tora, sve bi ih teže iznova okupljali. Sve dok ih jedne noći crna ovca nije nagovorila i one su pobjegle. Gazde nisu ništa uočili do jutra, kad su vidjeli razvaljeni prazan tor.

Svi zajedno otišli su plakati staroj glavi porodice.

“Otišle su, otišle su!”

“Jadnice…”

“A glad?”

“A žeđ?”

“A vuk?”

“Što će s njima biti bez nas?”

Starac se nakašljao, povukao dim iz lule i rekao:

“To je točno, što će s njima biti bez nas? A što je još gore…

Što će s nama biti bez njih?”

Podijeli članak: