23. listopad 2012.

Plači voljena zemljo

Ponekad dođete u situaciju da jednostavno ne znate ni kuda ni kako, izgubite se u odlukama onih kojima ste vjerovali, koji bi trebali znati što je prioritet svake države, svakog društva i kako omogućiti svakoj osobi mogućnost za život po vlastitom izboru. Kažu kako se vrijednost svake države mjeri po tome koliko skrbi o osobama s invaliditetom, koliko je u svojim aktivnostima prihvatila činjenicu kako osobe s invaliditetom nisu problem, puka socijala, već prilika za nove sadržaje, nove resurse iz kojih proizlaze nove vrijednosti.

Danas smo nažalost svjedoci kako su udruge osoba s invaliditetom prepuštene same sebi, uskraćene za financijska sredstva kako bi na kvalitetan način poticali osobe s invaliditetom na aktivniju ulogu u životu lokalne zajednice. Mnoge udruge koje su učinile puno za dobrobit zajednice nestati će, ugasiti će se, jer sva sredstva za njihov rad su ukinuta, prebačena za neke druge potrebe.

Vlada se hvali kako je ove godine podijelila 61.000.000,00 kn za projekte udruga. Ne tvrdim da nije, ali ne i za aktivnosti za koje su predviđene. Naime, ukinuta su sredstva za osnovnu djelatnost udruga, za programe (financira se samo onaj naslijeđeni od strane bivše vlasti umanjen za četrdeset posto), projekte, jednokratne potpore.

Ove godine financiraju se samo projekti osobnog asistenta i asistenta u nastavi, koji su odavno već trebali biti regulirani zakonom i financirani direktno iz državnog proračuna, kako je i bilo i predviđeno prilikom donošenja odluke o njihovom provođenju.

Znam kako svi trebamo ravnomjerno ponijeti teret krize, kako svi trebamo pridonijeti oživljavanju gospodarstva ove Lijepe naše, ali ukinuti organizacijama najugroženije populacije građana, a osobe s invaliditetom to zasigurno jesu, sva sredstva za rad i bez ikakvog objašnjenja, mislim kako je ne samo nehumano, već i nezakonito. Naime, Hrvatska kao potpisnica UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, Nacionalne strategije jedinstvene politike za osobe s invaliditetom i zagrebačke deklaracije, obvezala se financirati rad udruga osoba s invaliditetom putem osnovne djelatnosti i kroz programe, projekte i jednokratne potpore.

Toga više nema, to je nestalo, jednostavno ukinuto. Mi, voditelji udruga, osjećamo se izdanim, zlorabljenim jer nam se čitavo vrijeme sugeriralo kako je posao koji radimo hvalevrijedan, kako je human i koristan za čitavu društvenu zajednicu. Ne mogu, a da se ne sjetim gospođe Vesne Škulić koja je 2009. godine ondašnjem premijeru dr. Ivi Sanaderu prigovarala kako je njegova Vlada ukrala 80.000.000,00 kn udrugama osoba s invaliditetom.

Pitam se kako sada nitko ne reagira?!

Ovo je uistinu teško razdoblje za osobe s invaliditetom jer će mnogi od njih ostati bez pomoći koje su im pružale udruge, ponovo će se vratiti u obiteljske domove i gubiti samopouzdanje i biti na teret vlastitoj obitelji.

Pitam se što je nama cilj - čovjek ili kapital?!

Koji su naši prioriteti - bogati pojedinci ili bogata i sadržajna zajednica?! Ipak, pitanje svih pitanja je „Što će biti s mojim djetetom kad mene više ne bude“?! Pitam se što reći majci kad kaže „Da mi je doživjeti da samo pet minuta prije mene umre, da znam da se nije patio“?!

Sa ovim izazovima svakodnevno se susreću voditelji i djelatnici udruga osoba s invaliditetom. Osobe s invaliditetom ne traže privilegije ili povlastice, osobe s invaliditetom traže istu priliku, istu šansu kako bi mogli živjeti život po vlastitom izboru i sukladno svojim sposobnostima. Ako to ne mogu aktualne vlasti prepoznati kao prioritet, mogu samo reći - plači voljena zemljo za izgubljenim sinovima svojim…

Podijeli članak: