29. travanj 2013.

Dajmo svoj glas čovjeku za čovjeka!!!

Vrijeme je izbora, ponovo nam se obećavaju brda i doline. Obećavaju se projekti koji donose nova radna mjesta, mega investicije stranih investitora, svatko ima pripremljene projekte koji će dovući sredstva iz EU fondova. Vjerujte mi, kada to slušam čudim se gdje ja živim. Je li ovo što nam se danas događa trebalo uopće dogoditi kraj ovakvih mnogobrojnih znalaca? Za sve imaju rješenje, za nova radna mjesta, za zbrinjavanje socijalno ugroženih, puna su im usta mladih kojima obećavaju nove sadržaje, nove mogućnosti kako bi razvijali i iskorištavali svoje talente. Osobe s invaliditetom i djecu s poteškoćama u razvoju kao najugroženiju grupaciju građana RH stidljivo najavljuju i ništa ne obećavaju, tek sitne korekcije koje ne izazivaju dodatne troškove proračuna. Mi smo za njih  populacija koju treba zbrinuti, kojoj treba dati, ali kako to napraviti, e to je već teška nepoznanica. Ipak koliko god upirali prstom u njih, moram reći kako oni nisu jedini krivci…najveći krivci smo mi, osobe s invaliditetom i roditelji djece s poteškoćama u razvoju. Mi smo ti koji sami sebi stavljamo omču oko vrata i dopuštamo raznim politikama da nas vuku za nos kao malu djecu. Razjedinjenost, često puta i sebičnost, uništava svaki naš pokušaj u kojem se želimo boriti za sustav koji u nama vidi priliku, a ne problem. Mi i  jesmo prilika za svako demokratsko društvo, za svako društvo koje sustav gradi gledajući potrebe čovjeka, koji ima znanje i sposobnost za stvaranje novih sadržaja, novih vrijednosti od kojih će nam svima biti bolje. Onog trenutka kada spoznamo snagu zajedništva, kada primjetimo i druge sa izazovima koji su često puta teži od naših, tada ćemo stvoriti temelj društva u kojem ćemo i mi imati mogućnost kreirati sustav i odlučivati o nama od životne važnosti bitnim temama. Svakodnevno se susrećem sa pitanjem – „Koji su najveći problemi osoba s invaliditetom?“, pa se pitam zašto se osobe s invaliditetom i djeca s poteškoćama u razvoju vežu isključivo za problem? Može li itko imati hrabrosti i postaviti pitanje, što je to što osobe s invaliditetom mogu učiniti korisnog za zajednicu? Kako djeca s poteškoćama u razvoju mogu poboljšati sustav, nadograditi ga? Zašto nam ne postavljaju takva pitanja? Odgovor je vrlo jednostavan, zato jer nas takve ne poznaju. Mi stalno tražimo, umjesto da nudimo, inzistiramo na temama isključivo koje su od našeg osobnog interesa, a ne vidimo potrebe zajednice, nemamo usklađena stajališta o prioritetima. Vrijeme je da shvatimo da smo mi bit, da smo mi cilj, a ne tamo neke tvornice, ceste, hoteli, luke, to su samo sredstva koja trebaju biti u našoj službi. Krov, zidovi, vrata, prozori nisu dom…dom je čovjek, dom je obitelj. 

Život osoba s invaliditetom i djece s poteškoćama u razvoju, kao i njihovih članova obitelji nije niti malo lagan, nije niti malo jednostavan, ali to njima nije problem, njima je problem što zajednica ne shvaća njihove potrebe, što zajednica ne vidi njihove sposobnosti, što nemaju mogućnost kao i drugi odlučivati o svom životu. Svi bi morali znati, osobe koje žive izazov invalidnosti su osobe koje se na poseban način ističu, žive jednostavnije, vole iskrenije, vesele se veselije, raduju se malim stvarima i ono najvažnije, prepoznaju dobrotu i vrijednost čovjeka.

Sad kada se finalizira kampanja za lokalne izbore, kada se odlučuje o tome tko će gospodariti sredstvima poreznih obveznika ne smijemo nikako zaboraviti da smo i mi porezni obveznici, da i mi punimo budžete, ali u istom trenutku nemamo mogućnost odlučivanja o korištenju tih sredstava, koji su dijelom namijenjeni za naše potrebe. Nemojmo zaboraviti kako pojedinih pozitivnih primjera ima, ali ukupan ambijent u državi je takav da se gotovo ništa ne mijenja za ovu populaciju. Sve se više događaju neke afirmativne priče o osobama s invaliditetom i djeci s poteškoćama u razvoju, a mi sve teže i teže živimo. Kada se smanjuju troškovi, počinje se upravo sa osobama s invaliditetom, sa djecom s poteškoćama u razvoju, jer se oni ne bune, jer su oni nevidljivi, jer oni ne odlučuju.   

Stoga svi mi imamo obavezu izaći na izbore i izabrati one u koje vjerujemo kako su svojim odnosom prepoznati kao osobe kojima je stalo, koji su se dokazali svojim dosadašnjim radom i u osobama s invaliditetom vide priliku, vide osobe koje se znaju veseliti, radovati malim i sitnim stvarima, vide osobe koje svojom posebnošću mijenjaju i nadograđuju sustav na dobrobit svih građana.  Svi mi imamo obavezu poslati jasnu poruku kako i mi dajemo svoj glas, kako i mi znamo zaokružiti broj, ali nemojmo zaboraviti kako i među nama ima kukolja i da invalidnost ne znači biti dobar čovjek. Zato izađimo na izbore i dajmo svoj glas čovjeku za čovjeka!!! 


Podijeli članak: