2. lipanj 2013.

Biti djetinjast i neozbiljan

Ako hoćete izvještaj sa lica mjesta o tome zbog čega i kako nastaje mišljenje, obratite se maloj djeci, jedinim živim i autentičnim svjedocima onoga dramatičnog trenutka kada još nerazvijena čula i svijest prvi put sreću i upoznaju dio po dio velikog svijeta i prvi put mogu sama sebe identificirati.

Govor i simboli kojima se odrasli služe i komuniciraju zaboravili su lijepo i uzbudljivo djetinjstvo riječi. Izgubljeni raj upoznavanja i imenovanja, konkretnog, čulnog, životnog povoda za misao i riječ – ti slikoviti predjeli pripadaju dalekim i davnim danima ranog djetinjstva. Bez iskustva, bez pamćenja i znanja, prvi put ovdje, djeca pipaju očima, ušima, svim čulima, i tim neposrednim i burnim doživljajima daju svoja, autentična imena, vrijednosti i karakteristike.

Prvi susret i dodir, prvo iskustvo, prvi pokušaj imenovanja, odgonetanja i razumijevanja. Ta jedna mala riječ, to jedno, subjektivno i djelimično tumačenje – tu je sve bogatstvo svijeta i naših doživljaja. Samo još na početku otkrivanja i sazrijevanja naši doživljaji imaju temperature, toliko sretne proizvoljnosti, tu neograničenu raznovrsnost. Samo tih nekoliko prvih godina, dok još saznajemo i učimo sami, bez učitelja, škola i standarda.

Samo mladi i gladni radosti i začuđeni mogu toliko da vide i dožive. I niko osim njih ne zna toliko različitih imena za jednu stvar ili pojavu. Bogatstvo tih doživljaja i imena ove male neznalice u sprezi uvijek novih i drukčijih konkretnih okolnosti. Sve je za njih novo i sa novim imenom, ako se javi u novim okolnostima i novoj funkciji.

Oni najprije ne znaju ništa, a zatim dugo putuju, lutaju i otkrivaju dok ne saznaju “sve”.

I tu se završava najljepša čovjekova avantura, poslije svega nekoliko godina spontanog i nekoristoljubivog života bez smisla i cilja. Udaljimo se od djetinjstva a ne približimo cilju. Cilja nema, cilja života, ne sam život, i mi se nostalgično počinjemo vraćati dobu kada smo bili najbliže životu i sebi. Sva umjetnost je, čini mi se, pokušaj da se život ponovo doživi ali na onaj način, onim čulima i glađu, onako bogato, slobodno i nevino. Biti djetinjast i neozbiljan, jer je sve drugo manje ozbiljno i mudro.

Dušan Radović

Podijeli članak: