13. lipanj 2013.

Pokažimo kako nam je STALO!

U Hrvatskoj se ničim ne promiču bolje obrazovanje i karijere za djecu sa poteškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom, iako se na to Hrvatska obvezala kroz mnoge međunarodne konvencije, deklaracije, smjernice i sporazume. Razlog tome je nepostojanje snažnog i učinkovitog partnerstva između institucija vlasti na svim razinama i organizacija civilnog društva koje djeluju u tom području. Ne samo da nema suradnje sa organizacijama civilnog društva, već i resori ne surađuju na ovim pitanjima koja su od životnog značaja za veliki broj djece i građana RH. Loša obrazovna situacija i niska stopa zaposlenosti nisu prihvatljivi rezultati za bilo kojeg pojedinca s invaliditetom, a niti za članove njihovih obitelji. Osobe s invaliditetom moraju prestati biti tema socijale, tema problema, tema opterećenja društva, osobe s invaliditetom moraju postati prilika za nove sadržaje, nove resurse koji donose nove vrijednosti.

Iza nas je kampanja koja se pozivala na sve i svašta, koja je dirala sve slojeve društva, ali osobe s invaliditetom i dalje nisu bili krug njihovog razmišljanja te i dalje nisu bili sadržaj kojeg treba dodirnuti. Politika svojim odnosom prema osobama s invaliditetom i djeci s poteškoćama u razvoju i njihovim obiteljima takvi odnosom pokazuje čin nebrige, nezainteresiranosti ili ono još gore neznanje ili nesnalaženje u pronalasku pravih rješenja, koja bi pokazala put prema istoj prilici, istoj šansi za svakog pojedinca.

Nije samo politika uzrok takvom odnosu. Osobno sam više razočaran medijima. Gledajući mnoga sučeljavanja i prateći novinare primijetio sam kako niti jednim svojim pitanjem nisu isprovocirali kandidate na temu osoba s invaliditetom. Tu leži srž problema. Kada novinar ne shvaća vrijednosti koje sa sobom nosi inkluzija OSI i djece sa poteškoćama, naravno da se u komunikaciji ne postavljaju pitanja koja bi ukazala na veličinu izazova gdje se navedena populacija promovira kao značajan čimbenik zajednice. Ne, njima su puno važnija pitanja „Mislite li redovno dolaziti na posao ako postanete gradonačelnik?“, „Hoćete li podržati razne parade?“, „Hoćete li slušati naredbe iz Zagreba?“, itd. To su pitanja koja su važna za razvoj grada ili lokalne i regionalne zajednice. Pitanja poput „Kako ćete povećati zaposlenost građana?“, „Na koji način mislite provesti reformu lokalne ili regionalne uprave?“, „Kako mislite poboljšati standard građana?“ to su pitanja koja su mahom postavljana samo da se postave, a pitanja o socijalnim i građanskim pravima OSI i djece sa poteškoćama nitko ni jednim naglaskom nije spominjao.

Ipak moram naglasiti kako je to pravo i medija i političara, da se izruguju sa nama ili nas ignoriraju jer im mi to dopuštamo, jer smo kao populacija nevidljivi, jer smo se prepustili valovima samosažaljenja očekujući kako će netko drugi riješiti naše izazove. Život nam je povjerio posebne zadatke i kao takvi moramo pokazati našu snagu, našu moć, ali i naše ideje, koje će se upornim i konstantnim ponavljanjem prepoznati kao prilika svakoj zajednici. Lokalne i regionalne zajednice koje omogućuju osobama s invaliditetom kvalitetnu edukaciju, zapošljavanje, usavršavanje, maksimalno razvijanje nekih novih u nama skrivenih talenata, oplemenjuju i obogaćuju tu istu zajednicu novim vještinama i kreativnim poslovnim rješenjima.

Ne budimo samo prolaznici i promatrači već svojim znanjem pokažimo i medijima i politici kako smo i mi važni, kako smo i mi biračko tijelo, kako smo i mi talentirani za razne poslove. Jednostavno pokažimo svima kako nam je STALO!!!

Podijeli članak: