23. rujan 2013.

Kontrolirani dug

Ponekad se čini kako nas život umara svojim izazovima, lomi nam svaku našu i najmanju koščicu, budi u nama bijes, srdžbu, ljutnju, osjećaj zapostavljenosti, izvlači ono najgore iz nas. Gospodari svijeta, ili barem oni koji se takvima osjećaju, jako dobro to znaju i zato nas i takve trebaju. Trebaju nas, kada se ne možemo sami kontrolirati, kada nismo u stanju razumno donositi odluke, trebaju naš bijes, našu srdžbu, ljutnju, trebaju nas kako bi nas oni kontrolirali. Ako gledamo povijest vidjeti ćemo kako su oni koji nisu bili u stanju birati i donositi razumne odluke, brzo propadali i njihovi talenti bez obzira koliko bili vrijedni u razvoju općeg dobra uništavani.

Danas smo upali u vrijeme modernog kontroliranog duga kojega vode banke, koje su sredstvo u rukama malog broja svjetskih moćnika. Svakodnevno čujemo gdje se događaju neke nove krize, izbijaju neki novi ratovi, ali uvijek se vodi briga o tome da je prisutan nadzor i kontrola. Uvijek je to isti model, prepozna se osoba ili grupa ljudi iz koje pršti nezadovoljstvo i bijes, želja za drugačijim i nju se stimulira, potiče na akciju, na rušenje, na kaos i onda se pojave oni, kontrolori moći i kapitala u ulozi spasioca i poput zlatne ribice ispunjavaju sve želje kako bi što dublje upali u dugovanje koje oni kontroliraju. Zapravo oni nas pretvaraju u robove, u sluge koje u svakom trenutku kontroliraju i drže pod nadzorom. Zar nismo danas svi manje-više ovisnici kartica i bezgotovinskog plaćanja i jednom kada upadnemo u dug, u minus, više se ne možemo izvući iz njega, ovisnici smo, svakim danom sve dublje i dublje tonemo. Kada smo u situaciji koja nas vodi u gubitak u želji da se izvučemo potonemo do kraja jer uložimo i ono najvrjednije što imamo - uložimo sebe, uložimo svoj život, ulažemo svoju slobodu. Dok su poštari donosili mirovine i dok su se plaće primale na portama ili uredima firmi znalo se koliko se prima i koliko se može potrošiti i život je tekao svojim tokom, nije se mislilo koliko ćete platiti provizije, koliko ste u minusu, jednostavno ste raspoređivali i bili slobodni. Živjelo se teško, ali se živjelo. Danas su svi ti odnosi nestali ne zato što smo u ovom ili onom sustavu, već zato što smo izgubili čovjeka, izgubili smo svaku smisao za prepoznavanje vrijednosti, jer smo u kontroliranom sustavu, koji nam nameće životni tempo i prisiljava nas na izbor onoga što njima paše.

Dok razmišljamo i radimo kako njima paše biti ćemo u službi kapitala, biti ćemo u službi ono malo svjetskih moćnika koji upravljaju svijetom koristeći moć tog bezosjećajnog monstruma. Pod sloganima slobodno tržište, demokracija i globalizacija počelo se već davne 1840. rušenjem britanskih i irskih poljoprivrednika (Stoljeće rata, F. William Engdahl). Tada se počelo svijet pretvarati u jednu ogromnu trgovinu, jedan veliki magazin, koji trguje svim i svačim, uvijek i svugdje, a kao sredstvo koristi jeftinu radnu snagu. Tada smo izgubili čovjeka i prodali ga kapitalu.

Onog trenutka kada se vratimo čovjeku, kad zauzmemo stav kako je ljudski rad najveća vrijednost, kad pokažemo kako bez tog rada nestaje ta ogromna svjetska trgovina i kako nema robe koja će napuniti te magazine, počet će se urušavati taj njihov sustav kojim kontroliraju sve i svašta, kojim prije svega kontroliraju čovjeka. Tek kada počnemo kontrolirati svoje osjećaje, svoju ljutnju, svoje srdžbe, svoje bjesove, tek kada budemo razumno donosili odluke, kada u malim vrijednostima pronađemo radost, kada naše izazove počnemo prihvaćati kao priliku, tek tada doživjet ćemo slobodu, tek tada biti ćemo vladari vlastitog izbora.

Podijeli članak: