9. listopad 2013.

U zemlji čudesa na zapadnom Balkanu

Sjećanje na prošlost u meni čestu izaziva inspirativnu moć, koja me uči istinskim sadržajima vrijednim žrtve odricanja, vrijednim borbe i ustrajnosti na ovom bešćutnom putu u kojem su sebičnost i kapital postali važniji od čovjeka. Sjećam se Slavonije ravne, obronaka Papuka i polja i livada što svojom ljepotom obrubiše rječicu Ilovu. Bio sam malac sa nekih pet, šest godina kada sam zajedno sa ostalim deranima (tako su zvali malu nestašnu djecu) Brestovca Daruvarskog po tim livadama čuvao seoske guske pazeći da ne bi otišle u žito, repu ili već što je bilo posijano na oranicama. Te zelene livade u popodnevnim satima brzo bi pobjelile. Bjelina guščjeg perja koja je ukrašavala tijelo guske ubrzo bi tu zelenu raskoš pretvorila u bisernu bijelu kupku izvezenu najljepšim vezom kojeg se moglo izvesti. Mi derani i curice popeli bi se na okolne vrbe i svatko bi udarao u svoju frulu, netko je pjevao, netko komentirao utakmice, netko recitirao, a neki su se i udvarali curicama. No ono što je meni ostalo posebno u sjećanju, je to što je na tim livadama bilo preko dvije tisuće gusaka na ispaši, a sve su bile zajedno, nitko od nas djece nije znao čija je koja, a one su pasle veselo i lamatale krilima i igrale neku svoju samo njima znanu igru. Ipak najčudnije od svega bilo je, kad bi se vraćali kući u večernjim satima svaka od tih gusaka pratila bi svog vođu i svaka bi došla u svoje dvorište i uvijek je bio točan broj. Ako bi gdjegod koja i zalutala nikad ne bi ušla u tuđe dvorište već bi lutala dok se na bi vratila među svoje jato.

Taj malac, taj deran je i danas u meni samo više on nije taj koji pazi na guske, sad je on postao jedna od tih gusaka koja nikako da nađe svog vođu, svoj put kako bi se skrasila u dvorištu kojem pripada.

Ima već trideset i jednu godinu kako mi je Bog povjerio da na ovom proputovanju svjedočim izazov invalidnosti. Danas moram reći da sam i kao čovjek i kao osoba s invalidnosti ponižen i posramljen, a i uvrijeđen. Zar nije jadno kad u tridesetak i nešto godina invalidnosti morate po ne znam koji put dokazati da ste osoba s invaliditetom? Život vam je uskratio mnoge životne radosti, nikad nećete moći trčati, uzjahati na konja i pustiti mu onaj prekrasni ples sa vama na leđima i kad poleti da vam vjetar miluje kose i lice, znaju li da nikad nećete moći odsanjati snove onog derana što se pentra po vrbama slavonske ravni, da nikad nećete proći stazama svog djetinjstva, da nikad nećete stati ispod vaše vrbe i maštati o djetinjstvu, o prekrasnom bijelom jatu gusaka, koje plove poput bijele lađe u daleka bespuća? Zar stvarno misle da je čovjek spreman svega toga odreći se za neku bijednu državnu crkavicu, za koju ne znam može li se kupiti i kilo mesa i paket mlijeka kad si kupite sve lijekove koje morate koristiti? Danas, ja ću ponovo morati dokazati da sam osoba s invaliditetom. Zašt? Jer Vlada, a ne država, misli da sam mogući lažni invalid, da sam po nekim čudnim okolnostima došao do te „povlastice“. Vlada, kojoj nikad dosta novaca za servisirat njene političke jatake, partnere kako se to danas stručno zove. Vlada je vidjela i uhvatila lopova na djelu, lopov je osoba s invaliditetom. I zato moja invalidnost mora na reviziju. Pitam se zašto onda ne bi išli i oni invalidi iz drugog svjetskog rata na reviziju invalidnosti, pa invalidi domovinskog rata, ali ne, lopovi su samo civilni invalidi i djeca sa teškoćama u razvoju njih se treba stalno provjeravat. Tko zna možda nam se i stanje popravilo, ali mi to ne želimo reći, a možda su nam doktori pomogli upisujući nam neke krive dijagnoze.

I tako dok razmišljam o bijelim guskama mog djetinjstva, pitam se kako su one bez ikakvog pravilnika, bez ikakvog zakona, znale za red i poštivanje voditelja kolone i bile sigurne da će ih dovesti u njihovo dvorište?

Kada bi danas i mi znali da će ova revizija napokon na dostojanstven način uvesti reda i omogućiti osobama s invaliditetom kvalitetnu integraciju, uspostavljanje sustava koji garantira samostalnost i izbor mjesta stanovanja, koji garantira kvalitetno školovanje i zapošljavanje, koji osobama s invaliditetom omogućuje društveni život, koji osigurava život dostojan čovjeka za sve one koji ne mogu živjeti od svoga rada, tada ću biti sretan što se meni događa po ne znam koji put ponovo revizija invalidnosti.

Dok se to ne dogodi, preostalo mi je jedino sjećati se moji bijelih gusaka i na granama vrba u mašti pjevati „U zemlji čudesa na zapadnom Balkanu, invalidi opljačkali zemlju, pokrali joj novac i hranu“.

Podijeli članak: