5. lipanj 2012.

Slijepe žene su čak trostruko diskriminirane!

Slijepe žene su čak trostruko diskriminirane!

Marija Mustač je načelnica Odjela za zaštitu osoba s invaliditetom pri gradskom Uredu za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom te predsjednica Povjerenstva za slijepe žene i  Mreže slijepih žena Hrvatske. Njeni problemi s vidom počeli su u 4. razredu gimnazije, kada je uslijed bolesti izgubila vid na desno oko. Studij ekonomije je završila u roku s jednim okom, međutim 1986. Godine počinje gubiti vid i na lijevom oku te je do 1990. potpuno oslijepila.

Kako tada nije bilo drugih mogućnosti, a Marija nije htjela da je umirove s nepunih pet godina radnog staža,  odabrala je upućivanje na prekvalifikaciju i rehabilitaciju u COO "V. Bek", tj. na osposobljavanje za telefonisticu. Za taj posao se morala prekvalificirati s VSS u SSS, jer tadašnja tehnologija nije pratila njen nivo obrazovanja.

Nakon što je tri godine radila kao telefonistica, ponovo je preko Zajednice mirovinskog osiguranja upućena na tečaj za rad na računalu, te je od njih dobila kompletnu opremu za radno mjesto, a time i mogućnost da traži posao adekvatan njenoj stručnoj spremi. Godine 1996. Primljena je na mjesto tajnice Udruga slijepih Zagreb, odnosno rukovoditeljice stručne službe. Nakon što se 2006. javila na natječaj, dobila je posao u Gradskoj upravi Grada Zagreba.

Vi ste radila na donošenju Zagrebačka strategija za izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom, koja bi uvelike trebala olakšati život slijepim osobama te im pomoći u integraciji u zajednicu. O kakvom se dokumentu radi te koliko se i po čemu razlikuje od Nacionalne strategije?

Radi se o trećem po redu strateškom dokumentu Grada Zagreba za osobe s invaliditetom - Zagrebačkoj strategiji izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom u razdoblju od 2011. do 2015.. Strategija je kao takva u potpunosti u skladu s međunarodnim dokumentima, posebice Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom te s Nacionalnom strategijom izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom u razdoblju od 2007. do 2015.. Ona u potpunosti prati mjere i aktivnosti Nacionalne strategije, ali ima još nekih dodatnih mjera i aktivnosti. Mi, kao Ured, nadležni smo za provedbu pojedinih područja, koordinaciju i usklađivanje svih djelatnosti na razini Grada Zagreba, a uz nas imenovano je Povjerenstvo za osobe s invaliditetom Grada Zagreba koje također sudjeluje u procesu stvaranja i kreiranja, a kasnije i praćenju provedbe i samoj provedbi Strategije.

Strategija ima 13 područja koja unutar sebe imaju mjere, odnosno aktivnosti koje se međusobno nadopunjuju i uvjetuju. Svako od njih ima rok, nositelje i predviđena sredstva za provedbu. Nakon donošenja na Gradskoj skupštini Grada Zagreba, Strategija je obvezujući dokument za sve gradske urede, ustanove i društva u vlasništvu Grada Zagreba u provođenju mjera i aktivnosti na područjima značajnima za svakodnevni život osoba s invaliditetom.

Koja su to područja djelovanja Zagrebačke strategije, odnosno koja biste istaknula kao najvažnija? Koji je osnovni cilj Zagrebačke strategije?

Sva područja su podjednako važna, počevši od: obitelj i život u zajednici; odgoj i obrazovanje; zdravstvena zaštita; zapošljavanje i profesionalna rehabilitacija; socijalna zaštita, mobilnost, pristupačnost i stanovanje; informiranje i sudjelovanje u javnom i političkom životu; pravna zaštita i zaštita od nasilja i zlostavljanja pa sve do područja civilnog društva. Strategija zapravo obuhvaća sva područja ljudskih prava, a osnovni cilj jest izjednačavanje mogućnosti za ravnopravno uključivanje osoba s invaliditetom u sva područja društvenog života. Dakle, cilj je potpuna integracija osoba s invaliditetom u svakodnevni život.

Ova Strategija, za razliku od prijašnjih, u potpunosti promovira građansku perspektivu i socijalni model djelovanja prema osobama s invaliditetom. Prije se primjenjivao tzv. medicinski model, tj. na osobu s invaliditetom gledalo se više kao na pacijenta kojemu je potrebna zdravstvena ili neka druga skrb, a sada je u središtu sama osoba sa svojim sposobnostima i mogućnostima. Naglasak je na sposobnostima osobe koja će, nakon što društvo ukloni postojeće prepreke, ostvariti svoj potpuni razvoj.

Također, osobitu važnost pridajemo udrugama osoba s invaliditetom koje su naši istinski partneri tijekom cijelog procesa, od kreiranja, realizacije i evaluacije mjera i aktivnosti Strategije. U Povjerenstvu za osobe s invaliditetom Grada Zagreba, koje ima 14 članova na čijem je čelu predsjednica, uz stručnjake iz Gradskih ureda, zavoda i službi je i 5 predstavnika osoba s invaliditetom prema vrsti oštećenja. Povjerenstvo imenuje i radne skupine koje se ciljano  bave pojedinim područjima Strategije.

Što to konkretno znači? Kako se Zagrebačka strategija može primijeniti u svakodnevnom životu slijepih osoba?

Slijepe su osobe, kao i ostale osobe s invaliditetom zastupljene u svim ovim područjima. Primjerice, u podruju mobilnosti, pristupačnosti i stanovanja, Udruga slijepih Zagreb na osnovu potreba svojih članova definira prioritete te zajedno s nama radi na realizaciji planiranog. Dva puta godišnje održavamo i zajedničke sastanke na kojima razmatramo što smo napravili te što još nije realizirano.

Konkretno, Udruga slijepih Zagreb radi plan prioriteta opremanja raskrižja zvučnim signalizatorima. Znači, oni naprave listu raskrižja na temelju kojih se na godišnjoj bazi planira nabavka i instaliranje signalizatora. Predstavnici Udruge slijepih Zagreb zajedno sa Zagrebačkim cestama, koje postavljaju signalizatore odlaze na ta raskrižja, analiziraju koje pravce treba ozvučiti, te nakon instaliranja testiraju signalizatore i podešavaju glasnoću. Postavljaju se i taktilne površine, linije vodilje i polja upozorenja koje slijepe osobe vode do nekog ulaza ili prvih vrata u tramvaj,  čepasta struktura npr. obilježava prijelaz ulice, odnosno da slijedi zebra. Vezano uz slijepe osobe, također sufinanciramo programe i projekte udruga putem javnog natječaja te radimo na jačanju kompetencija.

Što je sa zapošljavanjem? Postoje li posebne mjere za to područje?

Područje profesionalne rehabilitacije, zapošljavanja i rada, naravno, ima niz mjera. Gradska uprava, odnosno Grad Zagreb ispunjava kvote u zapošljavanju osoba s invaliditetom sukladno Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom. Sufinanciramo programe i projekte udruga vezano uz zapošljavanje.

Drugi dio mjera se odnosi na program restrukturiranja i sanacije URIHO-a te jačanje kompetencija osoba s invaliditetom radi konkurentnosti na tržištu rada, gdje, između ostalog, u suradnji sa Zavodom za zapošljavanje i s Tehnološkim parkom sufinanciramo organizaciju deset tečajeva nezaposlenih osoba za obuku rada na računalu. Riječ je o osnovnim i naprednim tečajevima koje kroz godinu dana prođe stotinjak osoba.

U suradnji s EduCentrom i portalom Moj posao sudjelujemo na danima karijera na kojima se predstavljamo i mi kao Grad, ali i razne odgojno obrazovne ustanove za osobe s invaliditetom. Pozivamo i učenike završnih razreda srednje škole i studente da se upoznaju i predstave poslodavcima.  Također, organiziramo okrugle stolove za poslodavce, a sudjelujemo i kao partneri u realizaciji niza projekata za koje su sredstva dobivena iz EU fondova. Primjerice, prošle godine jedan od projekata bio je model virtualne radionice kojeg je provodio URIHO, a gdje su se u simuliranim uvjetima dugo nezaposlene osobe pripremale za neka nova zanimanja poput administrativnih, komercijalnih ili financijskih kako bi se mogli zaposliti na otvorenom tržištu rada.

Nadalje, bili smo partneri i na projektu kojeg je provodila Udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet. Riječ je o projektu koji se provodio u suradnji s HGK u sedam županija, gdje su se predstavljale sposobnosti i mogućnosti slijepih osoba, odnosno njihovi potencijali u zapošljavanju. Mi smo kao Grad prezentirali pozitivne primjere zapošljavanja, kao i tehnologiju, odnosno računalnu opremu koja omogućuje slijepim osobama da rade.

U ovoj ekonomskoj krizi ljudi lako ostaju bez posla, teško pronalaze novi. Koliko je ova financijska kriza ostavila traga i na populaciji slijepih? Je li slijepim osobama teže doći do posla ovih zadnjih nekoliko godina?

Ova kriza je ostavila traga i na slijepim osobama. Nije se lako zaposliti i osobama s invaliditetom je jako teško naći posao. Međutim,  praksa je pokazala kako se puno lakše zapošljavaju oni s višim stupnjem obrazovanja. Dakle, činjenica jest da u budućnosti osobe s invaliditetom moraju ulagati u svoje obrazovanje. Upravo je zato jedna od mjera naše Strategije u području obrazovanja dodjela stipendija učenicima i studentima s invaliditetom, kako bi ih motivirali da se obrazuju te im omogućili da sve dodatne troškove koje iziskuje invaliditet barem donekle pokriju stipendijama. Prošle godine smo za stipendije osigurali 790 tisuća kuna.

Susreću li se slijepe osobe s diskriminacijom tijekom traženja posla? Ako je Vaš odgovor potvrdan, u kojoj mjeri?

Bilo je slučajeva... Recimo, bio je natječaj za fizioterapeuta, javila se slijepa osoba, pa su čak  poništili taj natječaj. Bilo je i slučajeva da slijepe osobe napišu u molbi kako su slijepe, pa ih se uopće ne zove na razgovor. U ovoj teškoj krizi koju prati masovno otpuštanje, slijepe osobe su se našle prve na udaru. No, problem je i napredak tehnologije jer slijepe osobe su najčešće završavali Centar za obrazovanje Vinko Bek i to uglavnom za zanimanje telefonista. Naravno, napretkom tehnologije, telefonske su se centrale ukidale, ili su se ti poslovi povezivali s nekim drugim poslovima, npr. portirstva, što slijepi više nisu mogli obavljati. Mnogi su slijepi tako ostali bez posla, a mnoga radna mjesta su ukinuta. Danas se slijepi sve više uključuju u redovne škole, pa se mijenja i profil zanimanja te se nadamo da će se stvari tako pomalo promijeniti, no nažalost, ekonomska je kriza i svima je teško naći posao, pogotovo slijepima.

Razgovarate li s poslodavcima, održavate li zajedno s njima neke tribine ili okrugle stolove kako biste ih senzibilizirali da pruže priliku i slijepim osobama da se dokažu na radnim mjestima?

Naravno, Hrvatski savez slijepih, kao i Udruga slijepih Zagreb vode evidenciju nezaposlenih i  rade na senzibilizaciji poslodavaca. Također, prate sve svoje nezaposlene i informiraju ih o raspisanim natječajima te im pišu preporuke. Uz to, najavljuju se na razgovore i razgovaraju s poslodavcima. Ako netko javi kako će biti otpušten kao tehnološki višak, ne puste to tek tako, već odlaze do poslodavca te razmatraju s njim da li se to otpuštanje nekako može izbjeći.

 

Na godišnjoj skupštini Saveza sredinom 2008. godine naglašeno je da slijepe osobe u Hrvatskoj primaju najniži doplatak za pomoć i njegu u Europi, odnosno 38 eura, dok je taj doplatak u Albaniji 80 eura, u BiH, Crnoj Gori i Srbiji 175 eura, u Sloveniji 258 eura, u Češkoj 330 eura, a u Francuskoj 715 eura. Je li se situacija promijenila u ove četiri godine?

Nažalost, ništa. Ništa se nije promijenilo, osim što Hrvatski savez slijepih stalno radi na tome zajedno s drugim nacionalnim savezima i preko Povjerenstva za osobe s invaliditetom Vlade RH. Ono što je dosad postignuto jest da je u novi Zakon o socijalnoj skrbi ušao tzv. inkluzivni dodatak, koji bi ubuduće trebao pokrivati povećane troškove života osoba s invaliditetom.. Osim toga, napravljena su određene razine potpore za pojedine skupine osoba s invaliditetom prema težini invaliditeta. Recimo, dok je najteže oštećenje gluhosljepoća na petom mjestu, slijepe osobe su u toj kategorizaciji na četvrtom.

Kako preživjeti s 38 eura?

Radi se o tome da se doplatak dodjeljuje, odnosno dobiva prema uzroku nastanka sljepoće, a ne na osnovu same sljepoće.  To je onda i razlog što se dobivaju različita sredstva za tuđu njegu i pomoć, ovisno od toga kada se i kako izgubio vid. Od 1999. godine osobe s invaliditetom izdvojene su iz sustava mirovinskog osiguranja, te su ušle u sustav socijalne skrbi i tada su iznosi postali takvi kakvi su danas, s tim da su prvi put slijepe osobe podijeljene i unutar populacije slijepih, tako da dobivaju puni ili smanjeni iznos doplatka za tuđu njegu i  pomoć. Iznos od 38 eura je iz sustava socijalne skrbi, dok oni koji primaju naknadu iz mirovinskog sustava dobivaju iznos u visini od oko 150 eura.

Evidentirano je kako bi slijepoj osobi mjesečno bilo potrebno minimalno 4.900 kuna samo za tuđu pomoć i njegu, međutim, tadašnji predsjednik Udruge slijepih Zadarske županije Marinko Vidaić je istaknuo kako bi slijepe osobe bile zadovoljne i s mjesečnim doplatkom u iznosu od dvije tisuće kuna. Samo taj podatak govori u prilog koliko država nema razumijevanja za slijepe osobe. Slažete li se vi s tim mišljenjem?

Naravno, slažem se. Povećani troškovi života zbog sljepoće analizirani su upravo od strane Hrvatskog saveza slijepih. No, svjesni vremena u kojem živimo, besparice i ekonomske krize,  slijepi su se dogovorili da bi i pola tog iznosa zadovoljilo neke najosnovnije životne troškove. Time bi se pokrivale potrebe tuđe pomoći, kao i potrebe nabavke pomagala i slično, s obzirom da sada uz tuđu njegu i pomoć, prema Pravilniku o ortopedskim i drugim pomagalima, slijepi imaju prava i na određena tiflotehnička pomagala. Dakle, kroz ovaj inkluzivni dodatak bi slijepe osobe, kada zatrebaju, nabavljali nova pomagala. Osnovna pomagala na koja imamo pravo jesu: štap za slijepe, sat za slijepe, reproduktor za slušanje i čitanje knjiga, Brajev pisaći uređaj, odnosno elektroničko pomagalo na koje imaju pravo samo osobe u sustavu obrazovanja.

Vi imate radnu asistenticu? Kako se dobije osobni/a asistent/ica?

Treba razlikovati različite vrste asistenata/ica, osobne radne ili pomoćnike u nastavi. Sama težina invaliditeta – sljepoća, nije dovoljna kako bi se dobio osobni asistent/ica. Primjerice, putem projekta Ministarstva socijalne politike i mladih raspisuje se natječaj na kojeg se javljaju udruge osoba s invaliditetom za dodjelu asistenata njihovim članovima, s tim da pravo na osobnog asistenta/icu imaju samo osobe s najtežim invaliditetom kojima je potrebna pomoć u samozbrinjavanju. Među korisnicima asistenata ima i slijepih osoba, a to su osobe koje su uz sljepoću nepokretne ili u invalidskim kolicima.

Slijepe osobe, poput mene, koje rade, s obzirom na zahtjevnost i složenost posla, imaju pravo na radnog asistenta/icu tj. asistenciju u okviru radnog procesa. Pravo na tog asistenta ostvaruje se putem Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom na osnovi zahtjeva poslodavca. Dakle, slijepe osobe imaju pravo na radnog asistenta, ako su takvi zahtjevi radnog mjesta.

Vi ste i predsjednica Mreže slijepih žena Hrvatske, neformalnog oblika djelovanja u okviru Hrvatskog saveza slijepih. Koja je svrha osnivanja i djelovanja ove mreže?

Hrvatski savez slijepih, kao krovna organizacija, ima Povjerenstvo za slijepe žene Hrvatske i Mrežu slijepih žena, a ja sam kao predsjednica Povjerenstva ujedno i predsjednica  Mreže. Uz to, članice Saveza, županijske i gradske udruge slijepih, njih 27, imaju svoja povjerenstva te po jednu predstavnicu u Mreži žena.  Povjerenstvo i Mreža bave se  problematikom,  pravima i potrebama slijepih  žena, odnosno afirmacijom, osnaživanjem i edukacijom slijepih žena za njihovo aktivno djelovanje u lokalnoj zajednici. Mreža žena jedanput godišnje održava svoje sastanke, odnosno skupove. Isto tako, organiziramo za slijepe žene u edukacijsko rehabilitacijskom kampu u Premanturi ljetno druženje slijepih žena Hrvatske, kao i druženje slijepih žena povodom Majčinog dana, koji se organizira svake godine u drugoj županiji.

Dakle, što trenutno planira Mreža slijepih žena Hrvatske?

Prije svega, i ove godine planiramo nastaviti s edukacijom, osnaživanjem i afirmacijom žena za područje vođenja i djelovanja u lokalnim zajednicama. Treba napomenuti, kako od 27 udruga slijepih, šest udruga u Hrvatskoj vode žene. Važno je reći da je u Skupštini Hrvatskog  saveza slijepih 26 posto žena. U projektu kojeg planiramo nastaviti kroz ljetno druženje u ERKS Premantura, nastavili smo suradnju i partnerstvo s udrugom CESI.  Udruga se također obratila za partnerstvo Gradu Zagrebu, te se s projektom kandidirala za sredstva europskih fondova.

Nastavljamo i s organizacijom i održavanjem susreta slijepih žena Hrvatske povodom Majčinog dana te smo osmislili temu i  projekt koji je kandidiran za sredstva Global fonda. Domaćin ovogodišnjeg susreta bit će Udruga slijepih Međimurske županije. Osmišljen je dvodnevni skup, čija je tema spolno i reproduktivno zdravlje, a središnja tema bit će slijepi kao roditelji, odnosno pravo na majčinstvo.

Rekla ste kako je Mreža oformljena prije deset godina, koliko ste pomogli slijepim ženama tijekom tog razdoblja? Je li vidljiv napredak, njihova veća afirmacija i aktivacija u društvo, pogotovo ako znamo kako su žene inače diskriminiranija društvena skupina od muškaraca?

 S obzirom da su općenito žene diskriminirane u odnosu na spol, kad se radi o slijepim ženama one su dvostruko i trostruko diskriminirane. Prvo kao žene, drugo kao osobe s invaliditetom, a treće, nažalost, i unutar populacije slijepih u odnosu na slijepe muškarce. Nažalost, još je jako puno predrasuda i barijera u glavama. U tih deset godina djelovanja vidljivi su znatni pomaci. Žene su se osnažile za djelovanje u lokalnoj zajednici, same su se afirmirale te su u Mrežu uključile veći broj žena, a pogotovo su radile na afirmaciji i uključivanju onih žena koje su se zatvorile u kuću, smatrajući da je gubitkom vida život prestao. Što su žene aktivnije to će biti i više rezultata, a pogotovo u svijesti i senzibilizaciji javnosti i rušenju predrasuda. Danas je jako teško slijepima doći do radnog mjesta, a slijepim ženama je to još i teže. Činjenica je da kad su žene aktivnije, kad uzmu stvar u svoje ruke, a pogotovo kad vode određene udruge, vidljivi su znatni pomaci.

Kako se konkretno afirmiraju i aktiviraju slijepe žene?

U sklopu županijskih odnosno gradskih udruga slijepih oformljena su i aktivno djeluju povjerenstva za slijepe žene.

Prije svega, radi se na prihvaćanju sljepoće i prihvaćanju sebe kao slijepe osobe, osnaživanju i izgrađivanju stava da život nije stao, nego on ide dalje te da najviše ovisi od tebe same i da možeš ako misliš da možeš. Ako si informirana i znaš koja prava možeš ostvariti i koje su tvoje mogućnosti, koja ti pomagala u tom mogu pomoći, ako si hoćeš pomoći i uz to prihvatiti podršku drugih i uključiti se, onda si već puno napravila. Najteže je kad netko misli da je gubitkom vida svijet stao i da nema pomoći. Važno je i povezivanje s drugima. Kada si posvijestiš kako drugi slijepi s tim problemom žive i da su aktivni i uspješni, onda postoji motivator da 'ako može on/ona, mogu i ja'. Jako je važno u radu u udrugama povezivanje žena koje su praktički jučer izgubile vid s onima koje imaju već duži staž sljepoće, odnosno umrežavanje. To služi kao jak motivator, a važne su i stalne edukacije i savjetovanja te organiziranje niza aktivnosti u koje se aktivno uključuju slijepe žene.

Što Mreža planira u budućnosti?

Prije svega daljnje osnaživanje i afirmiranje što većeg broja žena za aktivno djelovanje u zajednici te povećanje broja žena koje vode udruge, odnosno još bolje umrežavanje i povezivanje s drugim asocijacijama žena s jedne strane, a s druge da izvučemo što više žena iz njihovih kuća. Mi ne očekujemo da sve budu liderice, ali samim time da izađu i postanu vidljive, da shvate da se moraju aktivirati i da si tako mogu pomoći puno ćemo učiniti. Uz to, važan je rad na senzibilizaciji javnosti, povezivanju i uključivanju obitelji, organiziranje edukacija i druženja. Kako ćete vi sebe prihvatiti kao slijepu osobu i kako ćete funkcionirati u svom užem ili širem okruženju jako puno ovisi o tomu kako će vas okolina prihvatiti. Sljepoća nije samo stvar pojedinca, nego i njegove šire i uže okoline. Ako se osoba ne odluči sama aktivirati, to nitko neće učiniti umjesto nje, zato joj treba pružiti pomoć za samopomoć. Dobro je nama koji radimo i imamo osnovne preduvjete za samostalno i neovisno življenje, ali kad dođete u neku ruralnu sredinu gdje nema tih preduvjeta, pa kad imate ženu koja ne prihvaća sljepoću, sredina je ne prihvaća, nema sredstava za život, zatvori se, ekonomski je ovisna i ima obitelj koja je omalovažava ili postoji nasilje... Dobro je dok čovjek radi, dok je uključen i dok ima svoja sredstva za život, ali eto, medalja uvijek ima drugu stranu.

Kako pomoći gospođi koja živi u ruralnoj sredini s mužom koji nema razumijevanja za njeno oštećenje i kojima su jedina sredstva za život tih 38 eura? Što društvo može poduzeti da bi pomoglo takvoj ženi?

Udruge u skladu sa svojim mogućnostima skrbe o potrebama svojih članova. Aktivistice Mreže žena i Povjerenstva su te koje znaju probleme i potrebe na terenu, imaju popise svojih članica, te ih obilaze na terenu i nastoje im što je više moguće pomoći. Primjerice, u zagrebačkoj udruzi obilazimo, prije svega, one žene koje su same, bile one u umirovljeničkom domu ili žive u vlastitom domu; zatim izlistavamo one koje su socijalno ugrožene, odnosno u stanju socijalne potrebe, razmatramo kako i koliko im možemo pomoći, odnosno pokušavamo naše članove motivirati za međusobno pomaganje bilo financijske ili neke druge prirode. Nažalost, ima situacija kada sama žena ne želi prihvatiti pomoć i tada ste nemoćni. Ne možete ići protiv nečije volje i to treba poštivati. Kada je riječ o nasilju, u tom su području donijeti određeni propisi, primjerice Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji. Zaštita od nasilja je jedna od tema vezano uz koju, kad izađu propisi organiziramo edukaciju za Mrežu žena, a nakon toga aktivistice organiziraju radionice na istu temu u svojim matičnim udrugama. Tako da su žene informirane što se u slučaju nasilja može napraviti, kako postupiti i kome se obratiti za pomoć, kao i o sigurnim kućama gdje se mogu skloniti..

Mediji rijetko se bave temama i problemima slijepih osoba, a dobro je poznata ona stara što nije bilo u medijima kao da se nije dogodilo. Spremate li vi neku strategiju kojom biste pridobili pažnju sedme sile koja bi pomom više senzibilizirala javnost i više izvještavala o slijepoj populaciji u Hrvatskoj? Bi li medijska vidljivost možda učinila nešto na frontu borbe za prava slijepih osoba?

Što nije vidljivo u medijima kao da se nije ni dogodilo, to je točno. Problematika slijepih nije nešto senzacionalno što mediji ponekad traže, a pogotovo u moru događanja, mediji sebi izaberu ono što im je važnije i zanimljivije prema nekim njihovim kriterijima i prioritetima. Međutim, kada je bio projekt sa udrugom CESI ili kada smo održavale skup povodim Međunarodnog dana bijelog štapa, to je bilo jako dobro medijski popraćeno. Dapače, iz  projekta s CESI-jem proizašao jedan spot, koji je bio dobro eksponiran u medijima.

No, stvar je da se o problematici slijepih osoba gotovo isključivo u medijima govori osim na Dan bijelog štapa, što opet ne pridonosi nikakvom senzibiliziranju ili edukaciji javnosti. Mediji bi trebali toj problematici pristupati iz različitih kutova, primjerice, kada snimaju reportažu o nezaposlenoj ženi koja traži posao mogu za glavnu aktericu svoje priče uzeti slijepu osobu. Poanta je da mediji izvještavaju samo o nekim takvim stvarima kada su u pitanju neke prigode, a o takvim temama treba se govoriti svaki dan.

Naravno, o tome trebamo govoriti svaki dan. O ovim temama treba govoriti sustavno i cijelu godinu, jedino kontinuiranim praćenjem i afirmiranjem određenih problema, odnosno poteškoća,  doći ćemo do određenih pomaka.

I za kraj, već ste spomenula kako je slijepima jako teško pronaći posao, no koji su još ključni problemi s kojima se slijepe osobe susreću prilikom integracije u zajednici? Što se prije svega mora riješiti kako bi se poboljšao njihov položaj u zajednici?

Već smo spominjali taj inkluzivni dodatak, on bi uvelike pomogao da se položaj slijepih popravi, a nadamo se da će nakon što se donesu  provedbeni propisi  biti osigurana i potrebna sredstva.

Veliki, ključni problem danas je i zapošljavanje. Osim toga, obrazovanje nije u funkciji zapošljavanja. Nažalost, sužen je profil zanimanja za slijepe, pogotovo za one koji ostanu na nivou srednjoškolskog obrazovanja, što rezultira daljnjim problemima u zapošljavanju.

Dakle, tri ključna  problema, odnosno preduvjeta koje je potrebno osigurati kako bi slijepe osobe bile integrirane u zajednicu i da bi njihov položaj bio ravnopravan u odnosu na druge su obrazovanje, zapošljavanje i riješeno stambeno pitanje.

 

Svjetlana Knežević

www.libela.org

Podijeli članak: